Sitcomi ili humoristične serije zaludjeli su svijet osamdesetih godina prošlog stoljeća kada se
u Americi dogodio porast potražnje za ovom televizijskom formom. Sitcom se definira kao
„komedija situacije“. Likovi se nalaze u smiješnim i neuobičajenim okolnostima iz kojih
izlaze na razne načine. Možda najpoznatiji predstavnik ovog žanra jesu Prijatelji, kultna
američka serija koja se prikazivala 10 godina. Ali i mi svoga konja za trku imamo. Godine
2005., baš kada su Prijatelji prestali s emitiranjem, mladi i dotad nepoznati redatelj odlučio se
potruditi da se možemo smijati na vlastitom jeziku. Okupio je vrhunsku glumačku ekipu-
Renea Bitorajca, Milu Elegović, Hrvoja Kečkeša, Natašu Dangubić i Tarika Filipovića te ih
smjestio u dva stana. Priča je počela. Premda mnogi Bitange i princeze uspoređuju upravo s
Prijateljima ja ne bih tako rekla, već bi ih možda više usporedila s Kako sam upoznao vašu
majku. Humor koji se pojavljuje u Bitangama po mom mišljenju, bez uvrede svim ljubiteljima
Prijatelja, nije možda toliko na prvu da ne upotrijebim neki jači izraz. Bitange zaslužuju da ih
se razmatra samostalno. Vrijedne su toliko da i danas, 12 godina nakon prikazivanja zadnje
epizode djeca puno mlađa od mene znaju za Kazu, Robija, Tea, Irenu i Luciju. Jak argument
koji svjedoči koliko je serija bila uspješna jest i taj da su doživjele i kazališnu adaptaciju u
kazalištu Luda kuća. Od toga su prošle upravo sad 3 godine (prvo prikazivanje na kazališnim
daskama bilo je listopadu 2019.) U čemu je tajna? Možda upravo u tome sa smo se napokon
mogli smijati na našem jeziku. Urnebesno je što se često u seriji upravo referiraju na
nedostatak humora u tadašnjem (ili aktualnom) hrvatskom medijskom prostoru. Uspjehu
serije doprinio je i humor bez imalo političke korektnosti, koji sve uzima na pik, ali tako
nehajno da se nemoguće naljutiti. Rugaju se svima i svemu, odvjetnicima, političarima,
filmofilima, umišljenim alfa mužjacima, homoseksualcima što je danas gotovo i nemoguće.
Toliko je daleko to otišlo da u jednoj epizodi čujemo glavne junake kako u glas viču
„Kulenoviću ne seri!“ Da, da, autori Bitangi ismijavaju i sami sebe. Upravo taj humor koji ne
štedi apsolutno nikoga najvažniji je sastojak. Humor gdje ljudi prepoznati da se neko ruga
njima, ali i da se netko ruga onima kojima se i oni sami potajno rugaju. Humor od ljudi za
ljude. Taj humor nastavila je serija Zakon! koju potpisuju gotovo pa isti autori, ali to je druga
tema. Iako je ponekad malo da kažem priglup, onako u stilu Prijatelja, ali i to ćemo im
oprostiti. Teško je danas zamisliti neku toliko prirodno smiješnu seriju.
Osim gore navedenih glavnih likova valja još spomenuti neke sporedne poput Gazde
(maestealni, ali nažalost pokojni Predrag Vušović), konobara Armanda (vrhunski Dražen
Čuček koji je u nekoliko epizoda utjelovio i Armandovog brata mafijaša Đuru Krolu), šef sa
Star TV-a (još jedan, danas nažalost pokojni, glumački velikan Zvonimir Zoričić). Svi oni su
dio mozaika koji je Bitange učinio onim što jesu.
Riječ je o vrhuncu domaće TV produkcije i to nitko ne može osporiti. Jedina zamjerka koju
mogu naći jest nemaštovit kraj, ali on je očito posljedica inspirativne zasićenosti.
Eto, toliko od mene i Bitangi… kissi kissi.