La verdad verdadera

“Jer ljubav živi!

 

Sebi. 
Majci i Nives Ivanković, bez koje ne bi ni bilo ove knjige. 

Kristinin Predgovor, iz duše, od srca

Kad bi sve ono što bih željela reći, moglo stati u jednu riječ, bila bi to – zahvalnost. Bio je potreban samo jedan susret da oboje, suprug i ja, zavolimo Nikolu kao da je naš. 

Ali i taj jedan susret bio je dovoljan da otkrijemo dječačku razigranost, a opet toliki intelekt i sposobnost razlučivanja.  

Znam da ćete svi uživati u knjizi, jer Nikola jedino tako i zna – držati vas zainteresiranim i znatiželjnim do kraja. 

I znam da je Nikola obogatio moj život i na tome sam mu zahvalna. Imati njega u svom životu – i više je od bogatstva. On nije samo naš autor, on je naš prijatelj, naše dijete, naša zvijezda koja sjaji na nebu i kad nam sve lađe potonu. Upravo je on taj pored kojeg shvatiš što sve imaš, i na čemu sve možeš biti zahvalan. 

Hvala ti, Nikola. 

Volimo te. 

Ivica i Kristina 

La verdad verdadera
Búsqueda

Na mom blogu dosad se našlo recenzija podosta knjiga. I svaka bi od njih bila bi gotovo potpuno jasna, nekako logična. Svaka osim ove. Čak i nakon nekoliko dana, nisam imala pojma kako bih započela ovu recenziju. Osjećam da davnije nisam pisala teži osvrt. Samo prvu rečenicu, da ne govorim o ostalima, promijenila sam popriličan broj puta, zato što sam mislila da što god napišem neće biti dovoljno dobro da bi ljudima približilo ovu knjigu. Znala sam za dvije strane medalje i mislila da znam pravu. Pročitala sam u životu puno knjiga, ali nijedna nije kao ova. Ovi likovi toliko toga traže. Čak sam i ovaj svoj osvrt nazvala potragom, na španjolskom, da bude u skladu s naslovom. Do ove knjige, nikad se nisam preispitivala. Gotovo ni u čemu… 

Je li autobiografija ili biografija? Tko to piše? Kako odabrati o čemu se točno radi? Kao da priča o Svemu i Ničemu. Zastupanje i temeljito opravdavanje. NETKO je rekao da čitamo tako kako čitamo, s lijeva na desno, NETKO je rekao da su glumci poput ljudi koje tumače. Jesu li, ili se potpuno razlikuju od ljudi koje igraju, ili možda ipak imaju nešto zajedničko? Je li se itko ikad zapitao, osim glumaca, što uistinu stoji iza tih priča, i je li opasno voditi se vlastitim dojmom? Imamo li svi stvari koje nikad ne bismo htjeli saznati i spoznati te je li sve onako kako nam se čini? Ne vjerujem, ali nadam se da netko ipak jest. 

NETKO je jednom rekao da je Žensko srce dubok ocean tajni, da brod nije potonuo samo od sudara s ledenim brijegom, da je namješteno, da se moglo izbjeći i da nitko nije trebao poginuti, da Jack nije ni postojao, već da je to samo teorija neke putnice1. Je li, ili je to samo vizija koja nam daje slobodu izbora u interpretaciji? NETKO je rekao da su Molim, Oprosti, Hvala, Izvoli, Čarobne riječi. NETKO je rekao da je mrak, neka bude svjetla, da budemo dobri, ponizni, uslužni, a ne zli. NETKO je jednom rekao da moramo po pravilu. NETKO je rekao Homerskim pitanjem da je autorstvo Homerovih djela upitno. NETKO je rekao da su Sofoklova Antigona, Begovićeva Giga, Kozarčev Đuka, Krležini Leone i Barunica, Šenoina Klara Grubarova, Ibsenova Nora mogli i trebali drugačije. Autor samim uvodnim riječima Lijepi ti pozdrav čitatelju! Otvorio si moju knjigu. 

Znači li to da te zanima što imam reći? Ili samo tražiš što je unutra moje? Ako nisi siguran u odgovor odmah ću te razočarati. Nećeš ništa naći. Unutra ništa nije moje, jer ništa nisam izmislio, već pišem o stvarima koje sam čuo ili proživio. Kad si već tu, da te pitam nekoliko pitanja, naglašava da nemaš pojma što te čeka. Doživljavamo li umjetnost radi umjetnosti? Jesmo li se zapitali kako je moguće da se djela Komedija2 i Seks i grad3 oboje svrstavaju u umjetnost? Pretpostavljam da ti je odgovor ishitren i nesiguran. Viktor nas u priči uči da je umjetnost sve što nam se sviđa, sve što volimo, bez obzira na norme i ukuse. Zapitala sam se što stvarno volimo, a što govorimo da volimo kako bi bili prihvaćeni u društvu. Ovo je samo dio mog mogućeg zaključka i nakon nekoliko iščitavanja (nekakve) priče Viktora Ozmeca. Baš kao što je i on rekao… mi se poznajemo, ali se ne poznajemo. 

Topla preporuka jer svi mi bismo trebali biti spremni, otvoriti srce svim ljudima.  

Tia Jagodić  

1.

06.06. 2017. 

Učenik je pitan prema radu koji je donio. Evidentno je da to nije njegov rad: nedostaju mu osnovna znanja o predmetu, a uporno tvrdi da je sve sam napravio. Kad ga se pita, ne zna osnove, tvrdi da je zbunjen i da ne želi odgovarati. Svi razgovori s Nikolom završavaju tako da on želi određenu ocjenu i radi sve da je dobije-osim stvarnog učenja za nju. Nastavne cjeline i ukupno gradivo u potpunosti su prilagođeni svim učenicima, uključujući i Nikolu. Eventualna duljina izrade rada može se prolongirati koliko je  potrebno, ali to na Nikolu nije utjecalo u smislu rada, već upravo obrnuto. Nažalost ova ocjena nije mjerilo znanja. 

Lijep ti pozdrav čitatelju! Otvorio si moju knjigu. Gotovo sam siguran da si ju letimično listao sve dok na početku nisi vidio nekakvu bilješku. Ovu bilješku nije napisao priznati hrvatski autor Miro Gavran, premda je njezin tvorac u to doba imao upravo njegove inicijale. U akademskoj fazi su me pitali, jesam li imao i je li primjenjivan individualni program. Odgovor je naravno bio negativan, jer jedva su mogli trpjeti, a kamoli olakšavati više nego li su sigurni da već jesu, manipulatoru, neradniku i lažovu kao što sam ja. Uvjerljivo do to mjere da je bilo razdoblja da sam i ja dvojio, što je, kako i koliko istina.  

U svakom slučaju, ovo je priča o ljudima, za ljude.  

Na kraju ove uvodne priče, trebalo bi stajati jedno ime. Ime dostojno stranica koje su pred tobom. Neka to ime bude Viktor (iako se piše sa c) , a ova priča neka na kraju bude naša zajednička pustolovina. 

2.

Živimo brzo, po pravilu, sve bismo htjeli, ali ništa ne stižemo. Međutim, kad se pojavi bilo kakva (nova) vrsta opasnosti, reagiramo ukočeno. Siguran sam kako nije ništa bolje ili lošije ni s opasnošću znanom kao COVID-19. Analiziranje, propitivanje, preispitivanje, bespotrebna, slučajna, namjerna… opasnost, podvala, ili nešto što ni mi sami ne razumijemo.  Na početku smo se bojali pa nam je virus barem malo smanjio brzinu življenja života. Toliko dugo već živimo s koronavirusom da se ne sjećam ni kad ni kako je počeo. Živimo kao da je život s virusom među nama potpuno normalna stvar. Dezinficiraj, štiti, pazi, steriliziraj. Kao i sa svakom bolešću i (novom) pojavom ljudi su debatizirali. Ovaj put o cijepljenju, kao da su jedva dočekali. Kako bih bilo što poduzeo, cijepio sam se. DA. Bojao sam se i nije mi bilo nimalo svejedno. Još uvijek bilo kakav nalet boli pripisujem najprije cijepljenju. Sigurno je da nije dovoljno istraženo, nije ni bolest, no učinio sam to da bih umirio sebe i valjda zaštitio druge. 

Hoćemo li vjerovati struci, je druga priča, kojom se nemam namjeru baviti. Međutim, u Americi bez cijepljenja, ili konstantnih negativnih testova, ne možeš nikuda. Potvrdu o preboljenju možeš imati, no ne predaje joj se previše važnosti. Pošto sam se cijepio, želio sam ići doma. Premda sam u kasnim dvadesetima, želja za maminim društvom i njenom kuhinjom, još je prisutna. Nije htjela putovati sa mnom u Ameriku te sam, tim više potaknut koronom, postavio sebi za zadatak posjećivati ju svakih nekoliko mjeseci. Otkad je obudovjela mama je iz Splita rijetko izbivala. Poslije mog odlaska preselila se u splitsko zaleđe sestrični Miri, gdje i danas živi. 

Kad ja dođem u Split, zajedno živimo u velikom stanu, kojeg je uspjela kupiti nedugo nakon tatine smrti te ga ubrzo nakon toga ostavila meni. U tom sam stanu i ja boravio, za vrijeme karantene, gledajući uglavnom romantične komedije. Ni danas ne znam kako je mama točno uspjela kupiti stan, no za puno stvari već ja ne znam kako njoj uspijevaju. Potaknuta koronom odlučila je na daljinu davati instrukcije iz engleskog jezika, u kojem se, premda joj nije dio struke, u međuvremenu dodatno usavršila. Kad je pogledam, sjetim se što smo sve prošli i ponosan sam na nju. 

Zbog sigurnosnih razloga, ostatak obitelji ostavio sam u Americi. Vratio sam se bez većih problema, a u zrakoplovu kapaciteta za 505 putnika bilo nas je 38. Karantenu sam, bez razvitka simptoma proveo uglavnom šetajući Marjanom, koji je blizu našeg stana. Maraton sam počinjao već oko 5:30, s prvim pjevom ptica i zrakama sunca. Sjetio sam se kako me ova situacija podsjeća na prizore onih prizora migranata koje sam izbjegavao i gledati i slušati. Nažalost, očekujem da je u ovoj situaciji u Splitu doslovno zaglavio popriličan broj ljudi pa i migranata. I onda su, a možda i danas tražili  bolje sutra, no bilo je onih koji su krali te iskorištavali dobroćudnost domaćina. Nisam rekao majci da sam se vratio, nego sam kad mi je karantena završila, otišao po nju.

      – O, Viktore, sine, kako te je lijepo vidjeti!
      – I tebe, mama, još uvijek izgledaš zadivljujuće.
      – Laskavče! Pa pričaj, kako si? Gdje je nevjesta, imam li unuka?
      – Radije ti meni reci, kako si ti?
      – Opet izbjegavaš odgovor. Dobro sam, zašto mi se nisi javio skoro godinu dana?
      – Iskreno, nisam ti htio čuti glas, ali kako nisam mogao da ne mislim na tebe, i sama
         znaš da sam ti dnevno pisao barem pedeset poruka.
      – Čim si tako direktan, saznao si ono što si htio?
      – Jesam, sve. Ona nije toliko kriva.
      – Molim?! Kako možeš to reći?!
      – On JE kriv, ona NIJE.
      – I zbog toga bi mi trebalo biti lakše?
      – Saznao sam istinu, meni je lakše.

      – Ne mogu vjerovati da joj vjeruješ.
      – Ja ne mogu vjerovati što si mi ti, sve prešutjela.
      – O čemu ti?
      – Molim te, mama, nemoj se praviti naivna. Znaš o čemu pričam.
      – Nisam ti rekla jer sam znala da ćeš mi zamjeriti. Zaslužili su da se osvetim! Budeš li
         ikada imao dijete valjda ćeš razumjeti.
      – Eto, zbog ovoga ti se nisam javljao godinu dana. Kako očekuješ da razumijem da si…
         Nema veze, ne želim se svađati. Hajde, pomoći ću ti skuhati ručak.

Kad sam se uvjerio da me mama poslušala i otišla leći, odlučio sam otići u svoju rodnu kuću. U toj kući smo živjeli dok je tata bio živ. Nisam se mogao ne zapitati4, sjećam li se dobro puta? Kako kuća sad izgleda? Je li urušena zločinima ili prirodnim nepogodama? U mojoj glavi, Carrie se pomiješa s paničarom pa na slušalicama odvrnem Cipele, kako bih preokrenuo struju svijesti. Pitate li se čime sam išao? I da i ne? Šutke i pješice. Hitar osmijeh preleti mi licem kad shvatim kako moja rodna kuća izgleda isto kako se sjećam, ali drugačije. Što je bilo? Koliko se ja sjećam, sve je bilo u redu. Prije nego li sam otišao u Ameriku urednu i pristojno uređenu kuću ostavio sam agenciji za iznajmljivanje nekretnina. Ne silim se osjećati ništa, već samo hodam do praga. Pogled mi se zaustavi na slovu V, koje se nalazi na posljednjoj stepenici. Sjetim se kako sam žarko želio pričati, ali nisam mogao. Kao da mi je neka sjena pritiskala grlo. Majka mi je rekla da sam tad puno plakao, valjda sam imao potrebu za izražavanjem. Dok je otac salivao beton na stepenice praga, brže- bolje sam uzeo štap i ugravirao prvo slovo svog imena, VICTOR. Jedino što sam tad znao napisati. Ni ne sjećam se koliko mi je bilo godina. Gutam knedlu kad vidim da je prozor razbijen. Međutim, tako sam ušao jer koliko znam nemam ključ.  

 Nisam ni upalio svijetlo, nego se odmah zaputio na tavan. Tek ondje, osjetim miris. Nekakav smrad. Pomislim, još mi samo treba da je ovdje nečije beživotno tijelo. Kad se uvjerim da su mi oči, za svaki slučaj zatvorene, opipom nalazim prekidač. Palim svijetlo. Ništa osim stvari koje ima svaka kuća. Ugledam očevu jaknu, naslonjenu na stari ormar. Došao sam te posjetiti. Postao sam čovjek, kao što sam ti i obećao. Podragam jaknu i između jecaja potrčim prema izlazu.  

Odlučim kako ću kad budem u mogućnosti obnoviti kuću, usprkos tome što se vjerojatno neću vratiti u Hrvatsku. Još jednom se uvjerim da je sve na svom mjestu i uputim se prema stanu.  

Živimo brzo, po pravilu, sve bismo htjeli, ali ništa ne stižemo. Međutim, kad se pojavi bilo kakva (nova) vrsta opasnosti, reagiramo ukočeno. Siguran sam kako nije ništa bolje ili lošije ni s opasnošću znanom kao COVID-19. Analiziranje, propitivanje, preispitivanje, bespotrebna, slučajna, namjerna… opasnost, podvala, ili nešto što ni mi sami ne razumijemo.  Na početku smo se bojali pa nam je virus barem malo smanjio brzinu življenja života. Toliko dugo već živimo s koronavirusom da se ne sjećam ni kad ni kako je počeo. Živimo kao da je život s virusom među nama potpuno normalna stvar. Dezinficiraj, štiti, pazi, steriliziraj. Kao i sa svakom bolešću i (novom) pojavom ljudi su debatizirali. Ovaj put o cijepljenju, kao da su jedva dočekali. Kako bih bilo što poduzeo, cijepio sam se. DA. Bojao sam se i nije mi bilo nimalo svejedno. Još uvijek bilo kakav nalet boli pripisujem najprije cijepljenju. Sigurno je da nije dovoljno istraženo, nije ni bolest, no učinio sam to da bih umirio sebe i valjda zaštitio druge. 

Hoćemo li vjerovati struci, je druga priča, kojom se nemam namjeru baviti. Međutim, u Americi bez cijepljenja, ili konstantnih negativnih testova, ne možeš nikuda. Potvrdu o preboljenju možeš imati, no ne predaje joj se previše važnosti. Pošto sam se cijepio, želio sam ići doma. Premda sam u kasnim dvadesetima, želja za maminim društvom i njenom kuhinjom, još je prisutna. Nije htjela putovati sa mnom u Ameriku te sam, tim više potaknut koronom, postavio sebi za zadatak posjećivati ju svakih nekoliko mjeseci. Otkad je obudovjela mama je iz Splita rijetko izbivala. Poslije mog odlaska preselila se u splitsko zaleđe sestrični Miri, gdje i danas živi. 

Kad ja dođem u Split, zajedno živimo u velikom stanu, kojeg je uspjela kupiti nedugo nakon tatine smrti te ga ubrzo nakon toga ostavila meni. U tom sam stanu i ja boravio, za vrijeme karantene, gledajući uglavnom romantične komedije. Ni danas ne znam kako je mama točno uspjela kupiti stan, no za puno stvari već ja ne znam kako njoj uspijevaju. Potaknuta koronom odlučila je na daljinu davati instrukcije iz engleskog jezika, u kojem se, premda joj nije dio struke, u međuvremenu dodatno usavršila. Kad je pogledam, sjetim se što smo sve prošli i ponosan sam na nju. 

Zbog sigurnosnih razloga, ostatak obitelji ostavio sam u Americi. Vratio sam se bez većih problema, a u zrakoplovu kapaciteta za 505 putnika bilo nas je 38. Karantenu sam, bez razvitka simptoma proveo uglavnom šetajući Marjanom, koji je blizu našeg stana. Maraton sam počinjao već oko 5:30, s prvim pjevom ptica i zrakama sunca. Sjetio sam se kako me ova situacija podsjeća na prizore onih prizora migranata koje sam izbjegavao i gledati i slušati. Nažalost, očekujem da je u ovoj situaciji u Splitu doslovno zaglavio popriličan broj ljudi pa i migranata. I onda su, a možda i danas tražili  bolje sutra, no bilo je onih koji su krali te iskorištavali dobroćudnost domaćina. Nisam rekao majci da sam se vratio, nego sam kad mi je karantena završila, otišao po nju.

      – O, Viktore, sine, kako te je lijepo vidjeti!
      – I tebe, mama, još uvijek izgledaš zadivljujuće.
      – Laskavče! Pa pričaj, kako si? Gdje je nevjesta,                imam li unuka?
      – Radije ti meni reci, kako si ti?
      – Opet izbjegavaš odgovor. Dobro sam, zašto mi            se nisi javio skoro godinu dana?
      – Iskreno, nisam ti htio čuti glas, ali kako nisam                mogao da ne mislim na tebe, i sama znaš da                    sam ti dnevno pisao barem pedeset poruka.
      – Čim si tako direktan, saznao si ono što si htio?
      – Jesam, sve. Ona nije toliko kriva.
      – Molim?! Kako možeš to reći?!
      – On JE kriv, ona NIJE.
      – I zbog toga bi mi trebalo biti lakše?
      – Saznao sam istinu, meni je lakše.

      – Ne mogu vjerovati da joj vjeruješ.
      – Ja ne mogu vjerovati što si mi ti, sve prešutjela.
      – O čemu ti?
      – Molim te, mama, nemoj se praviti naivna. Znaš            o čemu pričam.
      – Nisam ti rekla jer sam znala da ćeš mi                                zamjeriti. Zaslužili su da se osvetim! Budeš li                ikada imao dijete valjda ćeš razumjeti.
      – Eto, zbog ovoga ti se nisam javljao godinu                       dana. Kako očekuješ da razumijem da si…
         Nema veze, ne želim se svađati. Hajde,                             pomoći ću ti skuhati ručak.

Kad sam se uvjerio da me mama poslušala i otišla leći, odlučio sam otići u svoju rodnu kuću. U toj kući smo živjeli dok je tata bio živ. Nisam se mogao ne zapitati4, sjećam li se dobro puta? Kako kuća sad izgleda? Je li urušena zločinima ili prirodnim nepogodama? U mojoj glavi, Carrie se pomiješa s paničarom pa na slušalicama odvrnem Cipele, kako bih preokrenuo struju svijesti. Pitate li se čime sam išao? I da i ne? Šutke i pješice. Hitar osmijeh preleti mi licem kad shvatim kako moja rodna kuća izgleda isto kako se sjećam, ali drugačije. Što je bilo? Koliko se ja sjećam, sve je bilo u redu. Prije nego li sam otišao u Ameriku urednu i pristojno uređenu kuću ostavio sam agenciji za iznajmljivanje nekretnina. Ne silim se osjećati ništa, već samo hodam do praga. Pogled mi se zaustavi na slovu V, koje se nalazi na posljednjoj stepenici. Sjetim se kako sam žarko želio pričati, ali nisam mogao. Kao da mi je neka sjena pritiskala grlo. Majka mi je rekla da sam tad puno plakao, valjda sam imao potrebu za izražavanjem. Dok je otac salivao beton na stepenice praga, brže- bolje sam uzeo štap i ugravirao prvo slovo svog imena, VICTOR. Jedino što sam tad znao napisati. Ni ne sjećam se koliko mi je bilo godina. Gutam knedlu kad vidim da je prozor razbijen. Međutim, tako sam ušao jer koliko znam nemam ključ.  

 Nisam ni upalio svijetlo, nego se odmah zaputio na tavan. Tek ondje, osjetim miris. Nekakav smrad. Pomislim, još mi samo treba da je ovdje nečije beživotno tijelo. Kad se uvjerim da su mi oči, za svaki slučaj zatvorene, opipom nalazim prekidač. Palim svijetlo. Ništa osim stvari koje ima svaka kuća. Ugledam očevu jaknu, naslonjenu na stari ormar. Došao sam te posjetiti. Postao sam čovjek, kao što sam ti i obećao. Podragam jaknu i između jecaja potrčim prema izlazu.  

Odlučim kako ću kad budem u mogućnosti obnoviti kuću, usprkos tome što se vjerojatno neću vratiti u Hrvatsku. Još jednom se uvjerim da je sve na svom mjestu i uputim se prema stanu.  

Pogovor, kao hablar en el libro

 NIKOLINA PRIČA IZ SRCA I UMA 

 Kada čovjek posegne za nekom knjigom ili pričom poznatijih suvremenih hrvatskih pisaca ili starijih književnika i želi eventualno pronaći djeliće pravih ljudskih drama, nakrcanih razmišljanjima o događajima ili jednostavnih i zanimljivih dijaloga, izričaja o (ne)doživljenim slikama autora, vrlo je moguće kako će to sve pronaći na više mjesta u određenim pričama, knjigama. No, ipak, pažljivijem čitatelju nešto će nedostajati…  

Jer, u dobrom dijelu stranica između navedenih korica i autorskih misli, bit će još puno i dodatnih manje probavljivih djelića autorskih razmatranja koji ili nisu iskreni i uvjerljivi ili su presloženi i povedeni sve većom potrebom za senzacijama i pretjerivanjem u opisima. Manje su topli i bliski. To ovdje ipak nije slučaj, zato je čitanje ovakve priče i svojevrsna dragocjenost trenutka i doživljaja, tako rijetka u današnje vrijeme. 

Ako pak, posegnete za Pravom istinom naći ćete se u svijetu Nikole Marinkovića, autora za kojeg možda (još) niste čuli, ali ozbiljni čitatelj mora se često oduprijeti predodžbama o „velikim“ i razvikanim autorima, kako bi, u konačnici otkrio i poneki pravi biser. Priča o ljudima za ljude -  takav je i Nikolin roman koji ponekad djeluje kao intenzivni i upečatljiv dijalog, ponekad kao predložak ili scenarij za TV novelu ili priču bez sapunastih oklopa, ponekad kao korisna uputa za vlastite poteze ili zdrav život.  

 

Svakako pročitati. Nasmiješiti se Nikoli, sebi i drugim ljudima. 

 

Doc.dr.sc. Nenad Vertovšek 

Nikola Marinković
La verdad verdadera
©All rights reserved
Copyright © Nikola Marinković 2022.
Knjiga je tiskana u 2022.

Nakladnik:
Diligo liber
Za nakladnika:
Ivica Kudelić
Urednica:
Kristina Koren Kudelić
Naslovnica:
Branimir Čakić, ciklus crteža Divovi i bunari
Poseban doprinos:
Doc. dr. sc. Nenad Vertovšek
dr. sc. Miranda Levanat-Peričić, izv. prof.
Ivica Antić, prof.
doc. dr. sc. Denis Vekić
Vito Sikirić
Isbn: 978-953-8333-67-5
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i
sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem .

Sva prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično
reproducirati, pohraniti ili prenositi u bilo kojem elektronskom
obliku, snimanjem ili na bilo koji način uklopiti u drugi rad,
prenijeti u bilo koju formu. Strogo zabranjeno preprodavanje ili
neovlašteno kopiranje bez prethodnog pismenog odobrenja
Autora, uvažavajući sva autorska prava. U suprotnome Autor
(Nakladnik) postupit će temeljem članka 3.3.2/36 Zakona o
autorskim i srodnim pravima.

Nikola Marinković
La verdad verdadera
©All rights reserved
Copyright © Nikola Marinković 2022.
Knjiga je tiskana u rujnu, 2022.
Nakladnik:
Diligo liber
Za nakladnika:
Ivica Kudelić
Urednica:
Kristina Koren Kudelić
Naslovnica:
Branimir Čakić, ciklus crteža Divovi i bunari
Poseban doprinos:
Doc. dr. sc. Nenad Vertovšek
dr. sc. Miranda Levanat-Peričić, izv. prof.
Ivica Antić, prof.
doc. dr. sc. Denis Vekić
Vito Sikirić
Isbn: 978-953-8333-67-5
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u
Zagrebu pod brojem 001143579.
Sva prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično reproducirati, pohraniti ili
prenositi u bilo kojem elektronskom obliku, snimanjem ili na bilo koji način uklopiti u drugi
rad, prenijeti u bilo koju formu. Strogo zabranjeno preprodavanje ili neovlašteno kopiranje
bez prethodnog pismenog odobrenja Autora, uvažavajući sva autorska prava. U suprotnome
Autor (Nakladnik) postupit će temeljem članka 3.3.2/36 Zakona o autorskim i srodnim
pravima.

Moram reći kako se radi o dva potpuno različita doživljaja. Tiskani i potpuno prodan roman je sam po sebi veliko postignuće. No ovo je nešto na čemu ću biti zauvijek zahvalan. Prepoznata je kvaliteta romana koja je urodila željom i ciljem da ga se pretoči u audioknjigu.

Fizičke kopije mogu se kupiti u knjižarama Menart kao i na njihovoj web- trgovini: 

https://www.menartshop.hr/proizvod/la-verdad-verdadera/.