Prolog

The absolute truth danas donosi: Policijske su sirene rano jutros probudile i izbezumile stanare blizu rijeke Hudson. Čini se kako je policija postupala u skladu s anonimnom dojavom. Ubrzo je, na zgražanje svih prisutnih iz rijeke izvučeno tijelo. Pretpostavlja se kako je riječ o muškarcu srednje životne dobi te još nije poznato kako je nesretni muškarac ondje dospio. Poznato je kako naš grad noću živi neki drugi život, no ono što izaziva dodatni strah je to što je ovo drugi takav zločin u dva dana. Ljudi su vidno uznemireni. Javnost se počinje pitati je li sigurna te dokad će moći mirno šetati. Glasnogovornik PU naglasio je kako policija provodi detaljno kriminalističko istraživanje te da postoje osnovane sumnje kako su zločini povezani. Na pitanje trebamo li strahovati od terorizma naglašeno je kako nema potrebe ići toliko daleko, ali da razloga za zabrinutost svakako ima. Za krajsu naglasili kako će pravodobno obavijestiti javnost o svemu te da daju sve od sebe da stanovnicima uklone sve eventualne prijetnje. Ostaje samo pitanje, što to policija radi? Gdje je sustav zakazao i tko će za to odgovarati? Čija je krivnja što su u dva dana ugašena dva života i mogu li Amerikanci doista mirno spavati?

Iz ostalih vijesti izdvajamo: sve se više od blogera traži da pišu objave pod Ugovorom o tajnosti podataka i tako se odreknu svojih tekstova. Postavlja se pitanje kakva je budućnost tog
zanimanja, naša emisija jedina će ispuniti svoju misiju i pokazati vam njihovu stranu priče.
***
Stojim ispred ogledala u kupaonici koju dijelimo. Promatram se i proklinjem se što sam se dovde doveo. Analiziram situaciju kao da ću time uspjeti nešto promijeniti. Kad se uvjerim da su obučeni
osvrnem se. Oni nose bradu i tetovaže. Oni pucaju od samopoštovanja i samopouzdanja. Pomirili su se i zaigrali u korak sa svojom situacijom. Da mogu nešto promijeniti oni bi to i učinili. Ja sam im s druge strane čista suprotnost. Samopouzdanje koje sam izgradio vani, nestalo je s prvim korakom prema unutrašnjosti ovog mjesta. Prvi put u životu nije me briga ni za mišiće ni kako izgledam. Anksiozan, samozatajan i na trenutke depresivan. Tko i ne bi bio od ovog mjesta? Nemojte misliti da je to zato što sam ovdje, mirim se s tim. Oduvijek sam bio takav, međutim moje bivanje ovdje svakako je doprinijelo tome. Sve ono što te vani muči ovdje samo dođe još više do izražaja. Osim pod njihovim ovdje si i pod onim najvažnijim, povećalom samog sebe. Kad sam stigao zapisivao sam datume na zidu. Odustajao bih pa opet počinjao.

Danas sam upisao posljednji datum. Baš kao i moj život, ispisao sam ga u potpunosti. Na zidu više nema mjesta. 

-Zvali ste me jer ste se ponadali da sam se odlučio uhvatiti u koštac sa svojim problemima?
-Upravo tako! Gle, mali, poznamo se odavno. Kad su te doveli bio si odlučan da ćeš dokazati svoju nevinost. Čak su se i inspektori čudili tvojoj želji za suradnjom. Znam da si potonuo, no ne mislim
odustati od tebe. Što god ti mislio o tome.

-Što bih trebao misliti o tome? Tek sam u dvadesetima, u zatvoru za nešto što nisam napravio. Kako bih i mogao, bili smo prijatelji.

No, to nikog ne zanima. Moja presuda je već donesena. Nisu mi pronašli nikakav, kako kažu prikladan društveno- koristan rad. Zbog moje depresivnosti, navodno. Ako me i uspijete izbaviti
odavde, nemam kamo, nego pod most.
-Prestani kukati i učini nešto za sebe!
-A što da učinim?! Sve to skupa, jače je od mene.
-Od toga nemaš ništa. Koliko smo puta govorili o tome da se ne smiješ tome prepustiti. Čitaj, piši, uključi se u neke radionice na danima kad imate slobodne aktivnosti. Pomozi nekom starijem ili
nekome tko je tek došao ovamo. Osjećat ćeš se korisno!
-Kakve koristi imam od toga?!
-Prestat ćeš buljiti u prazno, a ako se pokažeš dobar, možda i prije odeš odavde.
-Možete li Vi nešto poduzeti?
-S nekim se stvarima moraš sukobiti sam da ti poslije bude lakše. Rekli su mi kako si im rekao da samo sa mnom želiš razgovarati i evo me ovdje. Postoji mogućnost da ćete moja dobra prijateljica
braniti. Svakako ne bih digla ruke od tebe kao ni do sad.

1.
I think I’ve seen this film before! 

Ljute me stereotipi i predrasude. Ne podnosim nametnutestandarde. Trebali biste raditi ovo ili ono, poštivati ovog ili onog. izgledati ovako ili onako… Vjerovali ili ne, postoje ljudi koji ne mogu možda raditi ono što vole pa moraju naći drugi hobi, postoje
ljudi koji ne izgledaju prema nametnutim medijskim standardima, ali su možda zadovoljni svojim izgledom. I ono najvažnije, postoje ljudi koji će poštivati one koji poštuju njih, kojima je njihovo
dostojanstvo važnije od očekivane pristojnosti prema nekome koje ne zaslužuje ili ju je nepovratno izgubio; bez obzira o kome se radilo. Dvije stvari koje su po meni važnije od bontona su unutarnji
mir i vlastiti osjećaj. Parafraziran, najdraži majčin stih ide nekako ovako: Nikad se nikome neću pravdati i svakom ću u lice reći ono što imam i mislim, dolazimo do životne filozofije kojom se ja
vodim. Danas se živi sve brže kao da se spremamo za neko novo vrijeme. Imam dojam da smo izgubili pojam o sebi i stvarima koje su doista važne, da trčimo za nečim, a ni sami ne znamo za čim.
Ustvari, znamo i ja se ne bojim to javno reći. Trčimo za novcem, jer smo svjesni da će nam on omogućiti nešto u životu. Da ćemo moći djetetu kupiti igračku za kojom toliko čezne, jer nas u srcu zabole njegove suze svaki put kad prođe pokraj izloga. Bolja plaća
mogla bi nam možda osigurati teško dostupne lijekove ili bolji auto… Sve to su realne brige, a sve oko nas pokreće upravo novac. Premda moja obitelj ne oskudijeva ni u čemu, spoznao sam to poprilično rano pa me se zbog toga često nazivalo čudakom,
gotovanom, materijalistom. Čudak je teška riječ, više volim izraz introvertni-ekstrovert s obzirom na to da mi mozak radi sto na sat i da sam često u svom svijetu. Općepoznato je da se svaka priča
vrijedna pričanja događa u New Yorku. Tako i ova, predstavimo za početak protagonista- mene. Zovem se Tony i živim s roditeljima u predgrađu Velike Jabuke. Često odem do centra, međutim put se
zna otegnuti, pošto je uvijek gužva. Ne studiram zbog poremećaja s koncentracijom, no imam blog. Uglavnom pišem o osvrtima na serije i filmove, no nađe se i pokoja druga tema. Idem na stvarno
puno predstava, većih i manjih kazališnih kuća; volim i kino, taj zvuk koji daje doživljaj. Ponekad mi uspije da upoznam neke glumce, ponekad se maknu. Jednom sam pokušao napisati poruku
podrške glumcu na španjolskom, a kako su se nasmijali, vjerojatno nisam uspio. Podršku (u umjetnosti) smatram važnom. Volim podupirati ljude kao što bih volio da mene podupiru. Nekad mi
mama kaže da nije svatko ona, da me ljudi neće uvijek doživljavati; u pravu je. Istina je, život s poremećajem učinio me malo napornijim, volim reći upornijim, no ne smatram to pretjerano lošim. Vidim da će mi na blogu biti predstavljene nove značajke,
ljudi će uskoro moći ostavljati komentare.3 Kad pišem roditelji povremeno negoduju, s obzirom na to da internet ide putem telefonske linije, stoga ga ne mogu koristiti. Već sam rekao kako ima dana kad ne volim ni internet ni medije, zato što nam nameću
o čemu ćemo misliti ili kako bismo trebali izgledati. Jasno mi je da društvo ili što god, počiva na agendi i očekivanjima, međutim, dajem sve od sebe da ih izbjegnem i trudim se misliti da smo lijepi takvi kakvi smo. Radim od kuće, u službi za korisnike osrednjeg teleoperatera, zbog bloga se volim nazvati i slobodnim umjetnikom. Kad ne radim ili ne stvaram, družim se s roditeljima ili nekolicinom poznanika. Odrastao sam skromno i pobožno gdje
to nije bilo važno. Gdje se povremeno i izmišljalo samo kako bi bilo tema za razgovor. I danas se pribojavam da ja ne krenem u 3 Ne zna se točno vrijeme radnje. Ova vrsta bloga razvila se krajem
devedesetih. Moj blog dostupan je na: https://nikolamarinkovic.com/

izmišljanje tračeva, koje prezirem. Bilo je razdoblja kada sam svakog smatrao „svojim“ prijateljima čak i poznanike s obiteljimate me pozivanje njih, u primjerice kazalište, dovodilo u brojne
nepotrebne pa i neugodne situacije. Zato kažem da još nemam prijatelja, a ljude koji su mi trenutno bliski, još uvijek ne nazivam prijateljima. To je za mene važna imenica, epitet koji se ističe poput
titule. Prijatelj je onaj koji te dobro poznaje, tko zna o tebi, gotovo više nego ti sam, i po meni, taj naziv moraš zavrijediti. Dan započinjem molitvom, navikom koju sam samostalno stekao. Svoje
slobodno vrijeme provodim u prirodi ili u teretani. Postojala je jednom jedna djevojka koja mi se sviđala, najbliže pojmu simpatije, kako ga ja tumačim. Mislio sam da smo si dobri, ali
nakon jednog događaja kao da se nikad nismo ni poznavali. To me podsjetilo na ono što smatram svojim najvećim manama; lako se vežem za ljude i pronalazim opravdanje za njihove postupke. Ako
me povrijediš, ako mi spališ dušu, Bog i vrijeme će mi dati snagu da se oporavim. I možda će doći dan kad ću ponovo razgovarati s tobom, no neću ti ni oprostiti ni zaboraviti. Ljudi su me naučili da
sam sebi budem najvažniji, baš kao što su i oni sami sebi najvažniji. Odlučio sam naporno trenirati nadajući se da će mi jednog dana fizički izgled dati dobre izglede. Ocu su dali otkaz na vožnjiviljuškara jer je razvio teški oblik Alzheimera pa je pod stalnim
nadzorom i teškim lijekovima kojima se pokušava usporiti napredovanje bolesti. Mama je uspješna sveučilišna profesorica. Organizirali smo se tako da tatu nikad ne ostavljamo samoga, nego ga naizmjenice čuvamo. Nije mi lako tatu gledati takvoga, no kako ga jedino takvog pamtim, pokušavam svaki dan s njim iskoristiti najbolje moguće.
-Tony, zar ti ne bi trebao biti u školi?
-Ne, tata, završio sam školu prošle godine.
-Aaa, tako je, idem izuti cipele. Iscrpio sam se na poslu danas. Nisam imao snage reći mu da su prošle godine otkad ne radi. Nisam mu htio razbiti iluziju zbog koje je imao sjaj u očima. Prividan, ali sjaj… pa gledajući njegove ruke koje skidaju teške cipele, nabacim osmijeh pun razumijevanja.

2.
Kako se tati to dogodilo?
-Što, sine?
-Kako se razbolio?
-Ni sama ne znam točno. Kažu da se to dogodi nakon nekog traumatičnog događaja, a postoji i genetska predispozicija. I sam znaš da je oduvijek bio zaboravljiv, no otkad smo dobili dijagnozu,
čini mi se sve gorim. Možda je to zato što ga stalno promatram.
-Zašto mi ne želiš reći što ti se dogodilo s rukom?
-Rekla sam ti već, ozljeda iz mladosti.
-To ti vjerujem, ali sam siguran da ima još nešto.
-Učinilo ti se. Želiš li mi pomoći skuhati ručak?
Možda imam problema s koncentracijom ilimozgom ili oboje, alinisam glup. Ne podnosim kad mi se stvari skrivaju. Možda je to zato što sam, kad sam saznao tatinu dijagnozu razvio tik je l’ da se
to neće i meni dogoditi. I danas se uhvatim kako se moram uvjeravati kako ću biti u redu te da se nijedna od mojih bojazni neće ostvariti. Kao primjerice nekidan; pomagao sam mami u kupaoni i
ugledao izbjeljivač. Moj mozak je odmah stvorio sliku da sam ga konzumirao premda znam da nisam, zato što je takva vijest bila nekidan na televiziji. Prizori se od početka do kraja odviju u
sekundi. Jednostavno ima dana kad moj mozak radi protiv mene. To mi ide na živce, čini me slabim, nervira me što nemam kontrolu nad njim. Nekad je lakše, nekad teže. Često se bojim da neću
uspjeti napredovati, da ću ostati na istom ili da će tim strahovi odjednom za mene postati istiniti. Po meni je strah od toga sasvim u redu; sekundarni strahovi, zbog društva u kojem živimo i mog ne
baš jakog karaktera, čine mi se posve uobičajenim. Na kraju krajeva, moć medija nikad nije bila veća i nikakva privatna nedaća me ne može više uništiti od njihovih izvještaja. Sve što se dogodi imam osjećaj da ima veze sa mnom ili da sam doprinio tome na
neki način… čak i Di, o čijoj se nesreći i dalje govori. Rat ovdje i ondje, ubojstvo tad i onda, kriza sad i ovdje. Ima dnevnika nakon kojih ne spavam mjesecima. Itekako sam svjestan svoje poteškoće
i teškog života koji me čeka. Radim na sebi da se ojačam, zato maštam. Mašta nema granica. Nekad to ode na polje strahova, nekad na to kako bezbrižno vozim svoj motor u gustu šumu. Znam
da vjerojatno nikad neću voziti motor, ali imam pravo; svatko ima pravo sanjati. Ne podnosim to što ljudi obožavaju podsjećati druge na njihovi nedostatke kao da ih nisu svjesni. Zato sam se i
zabezeknuo kad me tatina bivša šefica u punom kafiću isprozivala da ću, ako se ne trgnem završiti u ludnici jer se neće imati niti će se tko brinuti o meni. Odakle joj pravo tako govoriti o meni kad smo se sreli možda dva puta. Zbog sebe, roditelja, nje i njoj sličnih, uspjet ću. Vjerujem da hoću. Dok u teretani dižem utege od pet kila, odlučujem da ću saznati pozadinu iza maminih ožiljaka. Moram. Sljedeće jutro mama nije imala prva dva predavanja pa upitam:
-Mama, znam da mi to ne bi trebalo više biti važno, ali hoćemo li moći nekako obilježiti…
-Tvoj sutrašnji rođendan? Kimnem.
-Sve je spremno, ne brini. Htjela sam ti reći, ako se nešto nepredviđeno dogodi…
-Ako tata zaboravi?
-Da. Pokušaj se ne uzrujavati puno. Znaš da ćemo dati sve od sebe da budeš zadovoljan.

3.
Socem nikad nisam bio pretjerano blizak zato što nikad nisam bio siguran mari li za mene. Unatoč tomu, mislim da imamo dobar odnos. Ostala mi je u glavi jedna svađa kad nismo imali televizijski
signal pa smo kabel pitali od susjeda. Premda su bili prgavi, poštovali smo činjenicu da su tatini prijatelji. Ulazili su nam kuću, otvarali ladice i bolje nego vjerojatno kod sebe kući. Živcirali su
me i kod kuće smo se natezali oko toga, sve dok me nisu izvrijeđali kad oca nije bilo. Uzvratio sam uvredu, smatram da se treba znati obraniti. Otac je na mene nastavio vikati i kod kuće, vrijeđao me
gestikulirajući. Nastala je obostrana paljba uvredama, jer poštujem te, ali ne dam da me zajebavaš. Na kraju je mama trajno riješila
problem, ja sam popio tabletu za smirenje, a otac je to zaboravio za manje od dva sata. Takvih situacija se znalo naći, no mislim da toga ima iza svačijih zatvorenih vrata. Više me smeta što ne drži
obećanja te sve češće spočitava što ne studiram. Kad god bi nešto obećao, uvijek bi to zaboravio ili bi rekao da ćemo nadoknaditi drugi dan. Sad kad znam da su nam ti drugi dani na izmaku, tugujem i ljutim se za obojicu. Znao me nekad javno poniziti na razne načine, to me izluđivalo i teško mi je zbog toga. . Kad se jednom dogodi ono neizbježno… čega ću se sjećati. Volio bih kad bi ljudi imali mogućnost da sve loše misli i sjećanja padnu u zaborav… možda u budućnosti. Dat ću sve od sebe da ga koliko je moguće pamtim po dobrom. Sad treba moju pomoć i veseli me što mu mogu pomoći. Misli tek što su mi napustile mozak, kad začujem šuštanje iz dnevnog boravka. Tata iznova gleda
predvidljivi Umri muški, nogu izvaljenih nasred bijelog kauča.
-Mogao si skinuti cipele.
-Ej, sine! Pa jesam, dođi da pogledamo film.
-Ali nisi, tata. Cipele su ti još na nogama.
-A, vidi stvarno, sad ću. Danas sam ubrzan jer moram sina iznenaditi rođendanskim izletom. Sretan rođendan mali moj.
-Hvala, tata! – Naglo se ustaje. Pretpostavljam da ide po poklon. Na pola puta do kuhinje, okreće se prema meni i pita:
-Tony, znaš li možda po što sam došao? Ne mogu se sjetiti.
-Vjerojatno po moj rođendanski poklon.
-Da, tako je. Čekaj Tony, što se događa? Zašto zaboravljam stvari?
-Moguće je da si umoran. Posao te zna iscrpiti.
Sad ja lažem njega jer mu nemam srca dolijevati ulje na vatru.
-Nikad nisi bio vješt u laganju. Već neko vrijeme ne radim.
-Tata… već si neko vrijeme na lijekovima. Imaš Alzheimera.
-Što bi volio da radimo?
-Zašto se ponašaš kao da ništa nisam rekao? Plači, urlaj! Zajedno ćemo!
-Nisam bio siguran što bi ti se svidjelo da radimo zajedno pa sam odabrao kuglanje. Je li to u redu?
Primjećuje suze u mojim očima i bezizražajnost moga lica. Uhvati me za ruku pa reče:
– Ne boj se, bit ću dobro. Sretan rođendan, dobri moj sine. U ovom stanju se sjetio da bismo mogli nekako provesti vrijeme zajedno. Prije je to rijetko činio. Bio sam svjestan da je umoran od
posla, ali ja sam bio tu… mi smo bili tu. To me frustriralo i nabijalo mi osjećaj manje vrijednosti. Osjećao sam da molim za mrvice njegovog vremena. Gotovo nikad nije pokazivao da smo mu važni i u meni je uvijek tinjala nada da ćemo vremenom to popraviti. Sad, vremena više nema. Teško mi pada pomisao da smo blizu dana kad
me neće biti u stanju prepoznati, biti potpuno otuđen od mene i mame, kad će biti tu, ali neće biti tu.
-Kuglanje je u redu. -tiho dodam, stisnuvši kut usana u blagi osmijeh. Obrišem suze pa naslonim glavu na njegovo rame.

4.
Kuća je bila toliko tiha da mi je njena tišina odzvanjala u glavi. Stoga sam iskoristio priliku da protegnem noge i iznenadio se kad
sam vidio tatu u sobi pored, kako promatra fotografiju. Okvir joj je bio starinski i glomazan. Pretpostavljao sam o čijoj bi se fotografiji
moglo raditi. Preplašivši se da bi ga netko mogao vidjeti, tata je brzo odloži i zaključa u ladicu. Nikad nisam vidio tetinu fotografiju i misterija oko nje me svakim danom sve više intrigira. Što joj se
dogodilo? Zašto tata sam gleda njenu sliku, a nema je po kući? Saznat ću, ubrzo smo se okupili za kuhinjskim stolom. Mama je skuhala crnu kavu sebi i meni, tati čaj od metvice. Nikada više nisam volio subotu. Bili smo zajedno. Uvijek su mi pružali sve što mi treba, a kako nisam imao posebnu želju, iznenadili su me s nešto novca, albumom naših fotografija te su mi platili prostor na internetu kako bi moj blog postao služben. U znak zahvalnosti u
ime bloga uvrstio sam i naša imena. Tulum u kući bio je iznimno veseo. Tati je danas dobar dan. Pjevamo pjesme njegove mladosti pješačeći do dvorane za kuglanje. Iznenadila me njegova kondicija. Kako bi me tata obradovao nakon poraza, sjeli smo na piće. Zapravo sam ga pustio da pobijedi. Da se uvjerim da se njegovo
lice još sjeća osjećaja radosti i da zna kakav je to osjećaj. Ovo mi je najdraži rođendan zbog nas dvojice.
-Tata, ovo mi je najbolji rođendan u životu. Puno ti hvala!
-Nema na čemu, moj Tony.
-Znao si mi reći da sam ti ja najveća greška u životu. Zbog toga sam dugo mislio da me ne voliš.
-Neko vrijeme sam doista to i mislio, ne zbog tebe, već zbog sebe. Ja sam ti vanzemaljac. Dolazim iz vremena kad nije bilo poželjno, pa čak ni normalno da muškarci pokazuju osjećaje prema djeci. Ili
da ih poštuju… uglavnom se poštovalo svakoga osim svoje žene i djece. Nisam znao što bih s tobom. A, zavolio sam te već od prvog
dana kad sam znao da nam dolaziš. Dobar si mladić, ponosan sam na tebe. Volim te sine.
Toliko dugo sam čekao da mi to kaže… da mi kaže nešto o sebi. Premda su djed i baka umrli i prije nego li sam bio u planu, vjerujem da mu s njima nije bilo lako. Ako ni zbog ničeg drugog onda zbog zuba vremena. Čekao sam da se napokon uvjeri da sam
ozbiljan momak, a ne ishitreni klinac kakvim me ponekad moje stanje predstavlja. Čak me iznenadila ovakva otvorenost. Uvijek mi s vremena na vrijeme kaže da bih trebao pokušati studirati pa vjerujem da mu moji hobiji i nisu baš najjasniji. Mislim da ne
razumije ili se ne miri s mojim stanjem. Ne krivim ga, nakon danas mi je jasno da me pokušava prihvatiti… kao i ja sebe. Volio bih studirati i učiniti ga ponosnim, ali to nije moguće. Jednostavno se
ne mogu skoncentrirati i zadržati pažnju dovoljno dugo. Osim toga, lošije pamtim kad je puno informacija. Iako sam ja sebi isplanirao cijeli studentski život, on mi je nažalost nedostižan. To je tako i učim se to prihvatiti. Zagledao se duboko u moje oči. Njegova stara tehnika kojom pokušava nazrijeti o čemu razmišljam. Prije nego li postanem toga svjestan riječi samo izlete iz mene:
-Toliko puta sam želio da mi budeš uzor.
Namršti se. Možda bih trebao zaboraviti jer tata sve manje vlada svojim mozgom, no nije lako. Nadam se da me to ne čini toliko lošom osobom.
-Razočaran sam. Nakon svih tih godina i laži, stvarno loših stvari, ti si i dalje u kontaktu s ljudima koji su mene, mamu, pa i tebe, prilično uvrijedili i povrijedili.
-Ne mislim te pitati s kime ću se družiti.
-Znači da vraški zaboravljaš ili nas nimalo ne poštuješ. Zatečen je. Neka je. I treba biti. Ja sam razočaran jer sam napokon vjerovao da smo u dobroj fazi. Znam da neću biti miran, ako ne
kažem sve, stoga nakon par minuta mrtvačke tišine, pokušam mirnije nastaviti:
-Jako ti zamjeram što si bježao iz kuće kad je bilo teško.
-Znaš…
-Ne, ne znam! Gotovo nikad ne razgovaramo, a čak i kad pokušamo tebi odgovara da od toga napraviš scenu. Ja sam možda (bio) problem, ali ja sam tvoj problem. Umjesto da budeš sa mnom kad
god možeš ti si se smijao mojim snovima, kolutao očima i rugao se mojim šalama.
-Mislio sam da znaš da se šalim.
-Ruganje nije način za šalu, tako se ne šali; pogotovo s nekim za koga, barem kako u javnosti tvrdiš, mariš. Povremeno, Kako si? Jesi li dobro? Štitim te, računaj na mene. Da osjetim da si tu, to
mi je trebalo. Zašutim, jer kad bolje razmislim, možda je u pravu. Teže smo se razumjeli. Trenutak šutnje teži je no ikad. Nisam ga smio
povrijediti, trebao sam šutjeti. Opet sam brzoplet. Šutke ga promatram. Snužden je, u dubini sebe zna da sam u pravu. Trenutak kasnije, kaže:
-Dok još vladam svojim mozgom želim da znaš da mi je žao…zbog svega… Što nisam tebe… vas… stavio ispred svih.
-Ugodno si me iznenadio. Znaš li što o teti Avi?
-Znaš da mi je to bolna tema.
-Znam, ali volio bih je upoznati.
-I ja bih volio da je i dalje u našim životima, ali nije i moramo toprihvatiti.Počinje gristi nokte te se hitro ustaje, baš poput mene kad me odjednom obuzme nervoza. Zašto ni on ni mama ne žele pričati o
teti? U čemu je stvar?
-Tko si ti?
-Smiri se, tata. To sam ja, Tony, tvoj sin.
-Makni se od mene! Nemam ja sina! Moj sin je mrtav! Oblio me hladan znoj. Uzviknuo je pa su se ljudi okrenuli. Novac koji sam uzeo iz kuće taman je pokrio troškove pića. Zurim u njega. Njegov pogled je prazan. Nema ga. Uspijem obuzdati suze jer ga
ne želim još više uplašiti. Jer, neznanje izbezumljuje, a on ne zna. Protekle minute skupile su se u pola sata. Kad se uvjerio da se ne planiram maknuti od njega, upitao me suho:
-Ti… znaš gdje živim?
-Znam.
-Odvedi me kući.
I jesam. Pluća su mi postajala sve teža, puls sve jači. Mama je spavala, a ja sam ga uspio natjerati da s neznankom legne u krevet. Upalio sam prisluškivače da mogu preko mobitela slušati sve što se događa pa u pokušaju da se smirim, otišao voziti bicikl u garažu.

5.
Probudilo me jako, iznimno neugodno zujanje u ušima. I bolje, jer su mi snovi bili užasni. Svjestan sam da smo s prisluškivačima u našoj kući pretjerali, međutim, to je bio najbolji način da tata
bude siguran. Porazgovarat ću s njim. Možda sam ipak malo pretjerao, rekavši mu sve u lice. Pogotovo sad kad nije sav svoj. No bio sam iskren i… rekao sam istinu. Gotovo da nisam spavao. Nisam prestao misliti o onome što je tata rekao… da je njegov sin
mrtav. O čemu je pričao? Svjestan sam da mu ne bih trebao vjerovati jer je buncao, ali to me ipak proganja. Zar je moguće da imam brata za kojeg ne znam? Zašto mi mama ništa nije rekla? Razumijem ih, no pitat ću tatu čim se probudi. Moram znati.
Kućom vlada mrtvačka tišina. Tata se ne javlja ni nakon drugog zaziva pa se uznemirim. Znam da mama ima predavanje pa si samostalno pripremam doručak. Kad sam pojeo krenuo sam potražiti tatu. Na šanku u hodniku, vidim papir: Dragi Tony.
Pretpostavljam da ću ja biti mrtav dok ti budeš čitao ovo pismo. Oprosti mi. Što nisam bio dovoljno uz tebe, mislim da sam mogao i trebao biti bolji otac. Oprosti mi što se nisam mogao nositi s
bolešću, nego sam pobjegao u smrt poput nekog bijednika. Već te vidim kako se mrštiš, zato što koristim imenicu smrt. Zato ne brini, kao što ti znaš reći, odlazim u vječni život. Život koji te čeka vrt je ruža prepun trnja. 5 Shvatit ćeš da nećeš uvijek biti
zaštićen te da sve češće vrag baca kocku dok dobrota blijedi i koluta očima. Znam da sam te povrijedio i žao mi je zbog toga. Najmanje što želim je da se kriviš. Čak naprotiv, zavidim ti na
tvojoj iskrenosti. Preboljet ćeš, krenut ćeš dalje, znam da hoćeš. Divan si sin i nema veze što ne studiraš. Naučio si me ponešto pa te molim da se ne kriviš. Mama i ja smo te htjeli zaštititi pa
ti nikad nismo rekli da je teta Ava poginula. Pokopana je na lokalnom groblju, a od sad će nas tamo biti dvoje. Nisam se mogao nositi s bolešću. Nisam mogao podnijeti da dišem, a da ne prepoznajem svog sina i suprugu. Da ne znam tko sam. Znam da mi zamjeraš moju sebičnost, ali vi, pogotovo ti ćeš patiti kraće nego što bih ja patio. Hvala ti što si dobar i što si se u bolesti brinuo za mene. Uvijek ću paziti na tebe. Molim te, pazi na sebe i mamu. Voli te tata. Umjesto bilo kakve reakcije nastupila je otupljenost. Poželio sam
isparati papir, ali znao sam da je to njegov rukopis. Onda sam pomislio da je to neka njegova šala. Inače čim mi se roditelji dugo ne javljaju odmah sam u panici. Trudim se vjerovati da je to zato što smo povezani, a ne zato što sam preslab. Mada, mislim da je ovo drugo. Sumanuto sam trčao po kući, pokušavajući ga naći. Ni mamu ne mogu dobiti. Ne volim smetati na predavanju, ali ovo je važno. I should not be left to my own devices. Ostalo mi je još samo ući u njegovu radnu sobu. Sam sam i
oklijevam. Sve moje nesigurnosti ikad se vraćaju. Vrpoljim se, najradije bih pobjegao. Odlučio sam. Stišćem dlanove, gutam slinu i ulazim u sobu.
Približavam mu se da mi bude lakše povjerovati u ono što vidim. Ugledao sam ga ondje, na središtu sobe. Puškom si je propucao vrat. Nisam ni znao da ima pušku. Izgleda napadnuto i jadno, a opet
spokojno. Gledam u njegovo tijelo i zgrčenu ruku u kojoj stoji puška.
-Tata! Žao mi je! Nije smiješno! Otvori oči molim te! Ne mogu te više tresti, bole me ruke. Obećao si da me nećeš ostaviti. Nije te bilo briga što ćemo mi bez tebe?! Budi se, čuješ!! Majka se i dalje ne javlja. Još bi mi samo trebalo da se njoj nešto dogodilo. Da se ne ugušim suzama, ustanem i krenem mu prevrtati
po stvarima. Tu je i pištolj, pronalazim čak dozvolu za njega. Stavim ih na stol. Tu je i njegov novčanik. Ima nešto novca i kartica. Sad sam već odlučio uzeti sve što mogu i napustiti kuću. Spakirao sam kufer sa svim svojim stvarima. Pištolj i novčanik stavio sam u srž samog kufera. Osjetim kotrljanje suza kad uvidim da je u samo jedan kovčeg, stao cijeli moj život sa svim uspomenama. Uđem u autobus i zaputim se u nepoznatom smjeru. Nije se šalio. Moj otac se ubio.

6.
Bez obzira na obzira na to što je prošlo nekoliko sati, um mi je zaleđen u prizoru očeva mrtvog tijela. Razumijem zašto je to učinio, no opet se pitam, je li mogao drugačije i kako smo mu mi…ja mogli više pomoći. Iznova osjetim grizodušje. Nakon opet još
jednom po ‘ko zna koji put, izanalizirane situacije, sad sam ljut na sebe jer sam ga uopće ugledao i petljao mu po stvarima. Izvrstan sam primjer osobe koja previše razmišlja, no kad jednom krene teško je zaustavljivo. Osjećam se kao lopov te sam na neki način upravo to. Lopov koji je ukrao stvari svog mrtvog oca. Bizarno, međutim nužno; znam da više nikad neću biti u stanju vratiti se u tu kuću. Čak ni po cijenu toga da spavam na cesti. Sjećanja na naš
život mi ne bi dala mira pa bi me takvo životarenje dovelo do ludila. Zato sam spakirao vlasničke papire od kuće, svoju odjeću, mamin lančić, krunicu i svoju dekicu. Pištolj sam uzeo zbog samoobrane.
Premda molim Boga da ga nikad ne upotrijebim, nisam siguran što me sve može snaći. Otkad sam sve to učinio osjećam se gnjusno. Pobjegao sam baš poput tate. Večera. Mahune i mesni doručak. Dosta ljudi gladuje pa nijednu hranu ne mrzim, no ovu zbilja ne volim. Ali, je besplatno kuhano
jelo, puno više nego što ja, barem trenutno mogu za sebe učiniti. Nećemo se lagati nikada nisam mislio da ću ovdje završiti. Mislio sam da ćemo biti zauvijek zajedno i da ću biti spokojan. Niti smo
zajedno niti sam spokojan. Smještaj je nešto između volonterskog skloništa i Crvenog križa. Osvrnem se i pogledam prema prozoru. Vidim cestu u daljini, ali nije puno prometna. Kroz obližnji park
prođe pokoji čovjek u kaputu. Budući da sam mlađi punoljetnik uspio sam dobiti samostalnu sobu. Najteže mi pada doručak i to dobrim dijelom zbog slika o mojoj obitelji. Zbog toga što vidim tatu koji kao i svako jutro žvače žvaku prije kave, zbog toga što razmišljam što bi majka jutros obukla na sebe… Stolovi su numerirani i ja sam odmah uz prolaz. Ta činjenica stvara mi iznimnu neugodu. Mrzim biti na meti pogleda, a trenutno mrzim što me ljudi uopće mogu vidjeti. Jedva da sam i taknuo večeru jer
sam osjećao pogled, podsmijeh i čuđenje tih ljudi na sebi. Zašto imaju potrebu gledati!? Ja njih ne gledam… i onda se sjetim da mi je mama rekla kako ljudi žive od zabadanja nosa. Crkva zvoni osmi
sat i ja se prekrižim. Uz društvo mojih roditelja, to je rijetki trenutak u kojem bih se osjećao sigurno. Odgovara mi što se vrata zaključavaju za dva sata, kako se nitko ne bi izgubio. Kad god bina dnevniku bila reportaža o beskućnicima, oči bi mi se napunile
suzama. Uvijek sam razmišljao kako im je i kako preživljavaju. Polako mi sjeda gdje se nalazim pa shvaćam da je idealan trenutak za bijeg. Sekundu kasnije shvatim kako se nemam kome vratiti i
obuzme me neopisiva tuga. Ona koju može razumjeti samo netko tko je izgubio nekoga… ili svoj život. Često me zanimalo kakav je život ljudi koji žive po skloništima, bez vlastitih kuća. Pa, izgleda
da ću saznati. Ostajem ovdje, s njima. Uspijem se dogegati do sobe. Iz petog pokušaja namjestim ključ u ključanicu i otključavam svoju sobu 106..Ne znam koliko ću dugo ostati ovdje. Ne znam što ću dalje. Ništa ne znam. Izađem te mi pogled zaokupi poslužitelj. Zamolim ga za cigaru iako ni ne znam
kako se puši. Tata je znao reći da mu duhan pomaže zaboraviti probleme, a ja trenutno želim zaboraviti svoje postojanje.

Pogovor: Imati svoju priču
Zanimljiva mi je koncepcija knjige. Najprije imamo roman koji u sebi sadrži dobro ukalupljene žanrovske odrednice nekoliko vrsta romana; da bismo potom imali dramu koja isto ima svoju svrhu.
Oba d(i)jela na sebi svojstven način pričaju o tome na što smo spremni te kako postupamo kada doživimo određene životne nedaće. Oduzmemo li Raskoljnjikovu zločin ostaje mu kazna; u vidu njegova karaktera, razmišljanja i postupaka. U vremenima kada mladi uglavnom ne primjećuju svoju ili tuđu stvarnost koliko bi trebali, gotovo je normalno da se stoga nalaze razapeti između
svjetova zabave i iluzija te svjetova odgovornosti i obaveza. Gotovo je normalno i kako uglavnom biraju sve više vremena provoditi u prvom svijetu, jer im je drugi sve više izmanipuliran, čak skriven i medijski i vizualno. Ovo je Doba slike svijeta, ne potrage za njegovim uzrocima i ljepotom stvarnog življenja, tako da sve nas, a posebno mlade generacije, uopće ne treba više osuđivati ako ih ne možemo razumjeti. Oni uglavnom žive ono što im je ostavljeno.
U svemu tome roman Tony Nikole Marinkovića ipak ima posebnu ulogu – nije uobičajen roman, temeljen samo na autorovoj zamisli o većoj ili manjoj sličnosti sa stvarnim likovima i doživljajima.
Nije jednostavni medij za identificiranje i poruke mladim čitateljima. On zorno pokazuje smjer u kojem pozornost čitatelja treba biti „potrošena“. Imati svoju priču u kojoj postavljate i argumentirate razne muške i ženske likove, to bi bilo ono što
podučava autor. Ovo je i socijalni i društveni roman, ali je istovremeno i roman lika s kojim se u većoj ili manjoj mjeri možemo poistovjetiti. Tony je protagonist od krvi i mesa koji predstavlja preživljavanje u jednom odista teškom svijetu. Roman svojim realizmom te nizom opisa upravo takvih, realističnih, mogućih, situacija; uspješno supostoji između žanrova, ukazujući nam na Nikolino uspješno baratanje njima. Dinamika je prisutna, ali ne i napadna dok je stil pisanja svojstven autoru. Jednostavno i iskreno, niže se priča koja je sastavljena od zanimljivih osoba, okolnosti, zanimanja, karaktera i namjera.
Obiteljski odnosi, isprepletene radnje, prožimanje likova, u nekim trenutcima, svijet stvarniji od stvarnog svijeta. Razotkrivanje stvarnosti u svijetu gdje je iluzornija od zapleta u telenovelama,
sapunicama i holivudskim strukturama likova. Dijalozi, premda naizgled jednostavni, kriju u sebi metafore i/ili složene poruke o komunikacijskim i karakternim problemima onih koji su „bačeni“
u suvremeni život. Za one koji su imali prigodu pročitati prvi Nikolin roman La Verdad Verdadera, ovo je svojevrsna nadogradnja modusa kojim
se oblikuje radnja i upletenost likova. Prepoznaje se i zanimljiv introspektivni pogled glavnog lika na različite tipove ljudi. Karaktera i žena pa i saznanja, zbog kojih protagonist uvijek završava u „bavljenju“ svojom pričom. Imati svoju priču u (sapuničastom) životu koji je mješavina spektakla, telenovela, algoritamskih namjenskih kliketanja kulture
kliktivizma, estrade, i neizostavnih razočarenja ili uspjeha kao da je autorova poruka za suočavanje sa stvarnosti ili onim što mislimo da stvarnost jest. Rečenice kao bljeskovi misli i zaključaka, obrati
u zbivanjima što mijenjaju dinamiku čitanja, sve to opet navodi na razmišljanje „što će biti ako će biti“. Zato Nikola piše ponekad radi svojeg zadovoljstva, zamisli što mu dolaze, no piše i za svoju generaciju, piše knjigu za sve koji sve manje čitaju, ali stječu
digitalizirano znanje. Nema tu mnogo medijske zabave i spektakla, ali spaja se svijet zamišljenih sudbina koje mogu djelovati i kao stvarna zbivanja. Uostalom; filmski ekrani, videoigrice i portali već
odavna žele nadmašiti stvarnost, no stvarnost će sve više nadmašivati i najsmionije ideje. Tako i Nikola kaže, sve su to neke zamisli i ideje izvučene iz pojma reality show, te onih emisija u kojima se ljudi spremaju za suočavanje s nekom katastrofom, poput smaka svijeta, a postoje i naseljeni gradovi čije su ulice pod video nadzorom. Bilo bi dobro da mlada generacija pronađe takvu po(r)uku kako i pod kojim uvjetima valja imati svoju priču. Možda bi onda i sam život kao i očekivanje nadolazećih godina bilo lakše i bez dodatnih opterećenja. No, pravi život se često (s)nalazi na kraju ili izvan korica svake knjige, tako i ovog romana.

Kažu da stvarnost najbolje žive oni koji imaju uvijek više pitanjanego odgovora, zato i dobro pitanje nakon čitanja ovog romana može biti: imate li Vi svoju priču?

Doc.dr.sc. Nenad Vertovšek

Ako se baviš pisanjem, možeš svoje boli pretvoriti u lekcije.

Taylor Swift