Vozeći se do posla, pade mi na pamet pjesma hrvatskoga barda Dobriše Cesarića. A ona glasi Jedne noći. I kaže on jedne noći jer ta noć prolazi, prolazi kao što prolazi sve pokraj nas jer prolazno je sve, a samo ono što čovjek napravi, a što je hvalevrijedno, ostaje zauvijek zapisano na oblacima. Imao je i pjesnik briga, a ta je bila da ne probudi majku svoju dragu. Pazio je na svaku kretnju, a ljudi su tako nekad nepažljivi. Povrijede druge nehotice. I tekla je noć (spokojna i nijema), o kakva divna misao. Ne sjećam se jesam li ikad ostao budan do jutra uživajući u večeri, ponoći, ranom jutru i svitanju. O zašto nisam to uradio?? Noć je tekla i nijema, a naš pjesnik se sjetio da je (majke) više nema. Umrla je, kao što umiru laste zimi. Umrla je njegova majka, umro je i pjesnik, ali uspomena na njega i njegovi stihovi žive i danas.
Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.
A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.
I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema.