La verdad verdadera

Živimo brzo, po pravilu, sve bismo htjeli, ali ništa ne stižemo. Međutim, kad se pojavi bilo kakva (nova) vrsta opasnosti, reagiramo ukočeno. Siguran sam kako nije ništa bolje ili lošije ni s opasnošću znanom kao COVID-19. Analiziranje, propitivanje, preispitivanje, bespotrebna, slučajna, namjerna… opasnost, podvala, ili nešto što ni mi sami ne razumijemo.  Na početku smo se bojali pa nam je virus barem malo smanjio brzinu življenja života. Toliko dugo već živimo s koronavirusom da se ne sjećam ni kad ni kako je počeo. Živimo kao da je život s virusom među nama potpuno normalna stvar. Dezinficiraj, štiti, pazi, steriliziraj. Kao i sa svakom bolešću i (novom) pojavom ljudi su debatizirali. Ovaj put o cijepljenju, kao da su jedva dočekali. Kako bih bilo što poduzeo, cijepio sam se. DA. Bojao sam se i nije mi bilo nimalo svejedno. Još uvijek bilo kakav nalet boli pripisujem najprije cijepljenju. Sigurno je da nije dovoljno istraženo, nije ni bolest, no učinio sam to da bih umirio sebe i valjda zaštitio druge. 

Hoćemo li vjerovati struci, je druga priča, kojom se nemam namjeru baviti. Međutim, u Americi bez cijepljenja, ili konstantnih negativnih testova, ne možeš nikuda. Potvrdu o preboljenju možeš imati, no ne predaje joj se previše važnosti. Pošto sam se cijepio, želio sam ići doma. Premda sam u kasnim dvadesetima, želja za maminim društvom i njenom kuhinjom, još je prisutna. Nije htjela putovati sa mnom u Ameriku te sam, tim više potaknut koronom, postavio sebi za zadatak posjećivati ju svakih nekoliko mjeseci. Otkad je obudovjela mama je iz Splita rijetko izbivala. Poslije mog odlaska preselila se u splitsko zaleđe sestrični Miri, gdje i danas živi. 

Kad ja dođem u Split, zajedno živimo u velikom stanu, kojeg je uspjela kupiti nedugo nakon tatine smrti te ga ubrzo nakon toga ostavila meni. U tom sam stanu i ja boravio, za vrijeme karantene, gledajući uglavnom romantične komedije. Ni danas ne znam kako je mama točno uspjela kupiti stan, no za puno stvari već ja ne znam kako njoj uspijevaju. Potaknuta koronom odlučila je na daljinu davati instrukcije iz engleskog jezika, u kojem se, premda joj nije dio struke, u međuvremenu dodatno usavršila. Kad je pogledam, sjetim se što smo sve prošli i ponosan sam na nju. 

Zbog sigurnosnih razloga, ostatak obitelji ostavio sam u Americi. Vratio sam se bez većih problema, a u zrakoplovu kapaciteta za 505 putnika bilo nas je 38. Karantenu sam, bez razvitka simptoma proveo uglavnom šetajući Marjanom, koji je blizu našeg stana. Maraton sam počinjao već oko 5:30, s prvim pjevom ptica i zrakama sunca. Sjetio sam se kako me ova situacija podsjeća na prizore onih prizora migranata koje sam izbjegavao i gledati i slušati. Nažalost, očekujem da je u ovoj situaciji u Splitu doslovno zaglavio popriličan broj ljudi pa i migranata. I onda su, a možda i danas tražili  bolje sutra, no bilo je onih koji su krali te iskorištavali dobroćudnost domaćina. Nisam rekao majci da sam se vratio, nego sam kad mi je karantena završila, otišao po nju.

      – O, Viktore, sine, kako te je lijepo vidjeti!
      – I tebe, mama, još uvijek izgledaš zadivljujuće.
      – Laskavče! Pa pričaj, kako si? Gdje je nevjesta,                imam li unuka?
      – Radije ti meni reci, kako si ti?
      – Opet izbjegavaš odgovor. Dobro sam, zašto mi            se nisi javio skoro godinu dana?
      – Iskreno, nisam ti htio čuti glas, ali kako nisam                mogao da ne mislim na tebe, i sama znaš da                    sam ti dnevno pisao barem pedeset poruka.
      – Čim si tako direktan, saznao si ono što si htio?
      – Jesam, sve. Ona nije toliko kriva.
      – Molim?! Kako možeš to reći?!
      – On JE kriv, ona NIJE.
      – I zbog toga bi mi trebalo biti lakše?
      – Saznao sam istinu, meni je lakše.

      – Ne mogu vjerovati da joj vjeruješ.
      – Ja ne mogu vjerovati što si mi ti, sve prešutjela.
      – O čemu ti?
      – Molim te, mama, nemoj se praviti naivna. Znaš            o čemu pričam.
      – Nisam ti rekla jer sam znala da ćeš mi                                zamjeriti. Zaslužili su da se osvetim! Budeš li                ikada imao dijete valjda ćeš razumjeti.
      – Eto, zbog ovoga ti se nisam javljao godinu                       dana. Kako očekuješ da razumijem da si…
         Nema veze, ne želim se svađati. Hajde,                             pomoći ću ti skuhati ručak.

Kad sam se uvjerio da me mama poslušala i otišla leći, odlučio sam otići u svoju rodnu kuću. U toj kući smo živjeli dok je tata bio živ. Nisam se mogao ne zapitati4, sjećam li se dobro puta? Kako kuća sad izgleda? Je li urušena zločinima ili prirodnim nepogodama? U mojoj glavi, Carrie se pomiješa s paničarom pa na slušalicama odvrnem Cipele, kako bih preokrenuo struju svijesti. Pitate li se čime sam išao? I da i ne? Šutke i pješice. Hitar osmijeh preleti mi licem kad shvatim kako moja rodna kuća izgleda isto kako se sjećam, ali drugačije. Što je bilo? Koliko se ja sjećam, sve je bilo u redu. Prije nego li sam otišao u Ameriku urednu i pristojno uređenu kuću ostavio sam agenciji za iznajmljivanje nekretnina. Ne silim se osjećati ništa, već samo hodam do praga. Pogled mi se zaustavi na slovu V, koje se nalazi na posljednjoj stepenici. Sjetim se kako sam žarko želio pričati, ali nisam mogao. Kao da mi je neka sjena pritiskala grlo. Majka mi je rekla da sam tad puno plakao, valjda sam imao potrebu za izražavanjem. Dok je otac salivao beton na stepenice praga, brže- bolje sam uzeo štap i ugravirao prvo slovo svog imena, VICTOR. Jedino što sam tad znao napisati. Ni ne sjećam se koliko mi je bilo godina. Gutam knedlu kad vidim da je prozor razbijen. Međutim, tako sam ušao jer koliko znam nemam ključ.  

 Nisam ni upalio svijetlo, nego se odmah zaputio na tavan. Tek ondje, osjetim miris. Nekakav smrad. Pomislim, još mi samo treba da je ovdje nečije beživotno tijelo. Kad se uvjerim da su mi oči, za svaki slučaj zatvorene, opipom nalazim prekidač. Palim svijetlo. Ništa osim stvari koje ima svaka kuća. Ugledam očevu jaknu, naslonjenu na stari ormar. Došao sam te posjetiti. Postao sam čovjek, kao što sam ti i obećao. Podragam jaknu i između jecaja potrčim prema izlazu.  

Odlučim kako ću kad budem u mogućnosti obnoviti kuću, usprkos tome što se vjerojatno neću vratiti u Hrvatsku. Još jednom se uvjerim da je sve na svom mjestu i uputim se prema stanu.