Ljudi zaborave na stvorenja koja žive u školjkama. Za film koji govori o otuđenosti i preživljavanju često zna biti teško pronaći prave riječi. Film Djevojka iz močvare pravi je primjer toga, a na velikom platnu našao se u kolovozu ove godine. Nastao je prema istoimenom romanu prvijencu autorice Delie Owens u produkciji Resse Witerspoon, a pod redateljskom palicom Olivie Newman. U naslovnoj ulozi odlično se snašla Daisy Edgar-Jones, pokazavši da nakon hit- serije Normalni ljudi još uvijek nismo vidjeli sve od nje.
Film prati priču djevojčice Kyae koja je odrasla s obitelji u močvari. Njen život se mijenja kada u jednom trenutku ugleda majku kako odlazi od kuće. To na njoj ostavlja velik trag, ona svakodnevno željno iščekuje njen povratak. Po mom mišljenju ovo je izuzetno dobra ekranizacija istoimenog romana, smatram da je srž knjige dobro prenesena. Tijekom trajanja, film iziskuje potpunu emocionalnu uključenost, tim više što se radi o istraživanju ubojstva, no (glavni) fokus nije na napetosti. Poetika koju nam donosi Delie Owens u riječima, Newman dobro dočara kadrovima. Svaka umjetnost, pa tako i ona sedma, pomažu nam u suočavanju s našim emocijama. Umjetnost ih budi, osvještava i tjera nas da se suočimo s našim dvojbama ili skrivanim strahovima. Možda bi se moglo reći da nam emocije viđene na ekranu mogu dati ili daju hrabrost da se suočimo s našim vlastitim sumnjama. Filmovi kao takvi dobro barataju i empatijom zato što nam se uvijek lakše staviti u tuđe cipele ili pronaći nekog stranca koji se nosi emocijama poput naših. Suosjećanje i intezitet emocija je i veći ako je u središtu priče (napušteno) dijete. Kya je sama istaknula da je u Močvari najvažnije preživjeti. I upravo ta crta je ono što će se lako svidjeti gledateljima i u čemu se svatko od nas može pronaći.
Film izuzetno dobro prati radnju romana, što i nije tako često kada govorimo o filmskim ekranizacijama. U tu kategoriju možda bismo mogli staviti i Igre gladi, Labirint ili Ubiti pticu rugalicu. Arhaično je to i što se u filmu za protagonisticu koja je navodno počinila ubojstvo traži smrtna kazna premda se radi o maloljetnici. Odluku o njenoj sudbini donosi porota sastavljena od mještana koji baš u tom trenutku imaju nešto za reći i znaju sve o njoj, ali kada je trebalo nisu bili tu za nju. Ne, nikada ih nisam mrzila. Oni su mrzili mene. Oni su ismijavali mene. Oni su ostavili mene. Oni su uznemiravali mene. Oni su napadali mene. Možda bi i Kya bila drugačija da je naišla na više razumijevanja. Upravo to i jest poruka filma, da jedni drugima umjesto osude trebamo pružiti ruku pomoći. Zbog toga i živimo u zajednicama, „ovisni“ jedni o drugima baš kao što je i Kya bila ovisna o dobroti dobrih ljudi kojih je, nažalost, sve manje. Također možemo reći da, iako je radnja filma smještena u šezdesete godine prošlog stoljeća, imamo teme aktualne i danas, kao što su: empatija društva, izoliranost, nagon za opstankom, ali i važnost obitelji u životu pojedinaca. Svugdje i ondje, gdje močvarni rakovi pjevaju.