Marlon Brando svakako je jedan od najvećih glumaca. Ikonske uloge pratile su ga od početka
karijere. Doduše, malčice je zeznuo kraj te iste karijere, ali i s tim njegov opus je impozantan,
možda i najveći. Ovaj veliki glumac ovjenčan je i najvažnijom filmskom nagradom- Oscar,
ali nije ga primio. Krenimo redom.
Kada je 1972. izašao, Kum kao da je već bio predodređen da postane klasik nad klasicima.
Ova priča o mafiji, ali iznad svega o časti, poštenju, nepoštenju, međuljudskim odnosima i 50
godina nakon premijere ne blijedi i svakako spada među filmove koje u životu morate
pogledati i to ne samo jednom. Kvaliteti ovog Coppolinog remek- djela svakako doprinosi i
Brandova veličanstvena izvedba, po meni najbolja u svijetu filma, mafijaškog šefa Vite
Corleonea. Za nju je zasluženo osvojio zlatni kipić na dodjeli 1973., ali je umjesto
slavodobitnika postao tek druga osoba u povijesti koja je ovu čast odbila. O čemu je riječ?
Kada su prezenteri na 45. Dodjeli, Liv Ullman i Roger Moore pročitali da je Brando osvojio
zlatni kipić, ali kada on nije došao po njega, u dvorani je nastao nemir. Na scenu je izašla
mlada indijanska glumica Sacheen Littlefeather. Ona je pročitala tekst koji je sam glumac
napisao u kojem obrazlaže svoju odluku da odbije ovu prestižnu nagradu. Brando je objasnio
da ne može preuzeti kipić od ljudi koji su drugim ljudima oteli zemlju, počinili genocid, a
onda te „Druge“ prikazuju kao loše, iskvarene prema svom sudu i prema iskvarenim
zapadnjačkim stavovima. Brando je i prije bio poznat po svom aktivizmu koji je upravo te
večeri doživio svoj vrhunac.
Tada, iako je bila riječ o jednom od najznačajnijih lica u hollywoodskoj mašineriji ovaj potez
nije naišao na odobravanja. A što je ostalo od svega danas, 50 godina nakon Brandova
istupa?
Na pisanje o ovoj temi potaklo me što je Sacheen nedavno preminula, pa su se mnogi mediji
prisjetili upravo te dodjele Oscara. No jesu li njen izlazak na scenu i Marlonova poruka ima li
ikakvog odjeka? Ključan je pojam politička korektnost. Mnogi danas cinično govore kako je
za Oscara u recentna vremena dovoljno da stavite kojeg tamnoputog glumca, nekog lika
drugačije seksualne orijentacije ili nekog lika koji ima određene psihičke ili fizičke boljke.
Ipak stvari, rekla bih, nisu tako jednostavne. Često se u filmovima stječe dojam da su oni
„drugačiji“ prikazivani loše, stereotipno. I to je loše, na to nas je veliki Brando upozorio prije
pola stoljeća. S druge pak strane imamo ogroman izljev političke korektnosti. U filmove,
serije i knjige „guramo“ sve moguće vrste ljudi, a očito je da se to radi samo kako bi se
zadovoljila forma. Mainstream produkcije ubacuju sve i svakoga samo kako bi se pokazalo da
oni poštuju različitosti. Ipak, to nije dovoljno, dapače, licemjerno je. I dalje ostaje taj
„zapadnjački“ diskurs, i dalje je pogled na svijet onaj diktiran od Zapada, bolje rečeno većine.
Kako bi zadovoljili potrebe da se svaka skupina dovoljno izrazi treba pustiti upravo nju da se
izražava. Bit je da se svakome da prostor, a ne da se taj prostor, ispuni kako bi pokazali
toleranciju. Tolerancija samo radi tolerancije nije svrha. Štoviše, smatram da se ovakvim
agresivnim guranjem (primjerice Batwoman je u najnovijoj verziji afroamerikanka i lezbijka)
samo onima u društvu, netrpeljivima i agresivnima, samo daje još više povoda da
zadovoljavaju svoje zbilja ružne porive da diskreditiraju drugoga. Teška je ovo tema i teško je
naći balans koji bi zadovoljio sve, ali osobno smatram da je svrha tolerancije da svi imaju
jednaku mogućnost i priliku temeljenu na njihovim kompetencijama, a ne da samo
zadovoljimo statističku normu koliko koga mora biti.